Glavatice Sane - Antun Mateš: Zaneseni Ribar

Glavatice Sane

Glavatice Zlatka Račića i mene iz Sane kod sela Trnova malo ispod Sanskog Mosta, iz davne 1983. godine.

Sasvim druge dojmove nosim iz glavatičarskog ribolova s obala Sane. Već sam pisao o doživljaju s ribarom Hamdijom kojega više nisam rado pohodio jer je uzimao sve što ulovi, bez obzira na veličinu. Kod sela Čaplje ulovio sam nekoliko primjeraka glavatica i tu sam upoznao ribočuvara Asima Alihodžića zvanog Sibi, osobitog lika koji je u torbi nosio golemi nož, ne znam u koju svrhu, ali nije mi bilo ugodno promatrati kako čuvar s tim golemim sječivom reže malu krišku sira da utoli glad. Žena mu je bila frizerka u centru Sanskoga Mosta pa sam ih znao pozvati na večeru u tada pristojni hotel Sanus, gdje su s ponosom pokazivali preparat nekog soma kao da ta riba, koje je puna Sava kraj Zagreba, kod mene izaziva neki rešpekt.

Asim Alihodžić - Sibi s ulovom sanskih glavatica.

Ovdje se Sana dijeli u nekoliko rukavaca pa dobar ribar može samo birati odlične pozicije za lov koji su i dalje prema Prijedoru odlični, pače pravilo je da se u donjim dijelovima rijeka nađu glavatice rjeđe ali zato su to veći primjerci, ovdje je više puta potvrđeno. Enigma gigantskih glavatica preko 30 kg iz rijeke Sane često je izazivala nevjericu i podsmijeh jer se priče o takvim gigantima nisu potvrđivale dobrom fotografijom. Pače, nerazmjer u iznošenju mjera riba koje su bile osjetno manje od pokazanih naškodila je vjerodostojnosti priča o golemim ribama. Sigurno je jedno, rijeka Sana ima potencijal za takve gigante. Velika i stalna količina vode, širina rijeke, bogatstvo bijele ribe i na nekim mjestima velike dubine mogle bi pružati uvjete za život velikih i starih matica. Ovakve goleme ribe rjeđe uzimaju hranu, vrlo su oprezne, vjerojatno sterilne, ne mrijeste se i samim tim slabo su uočljive. Neki ribari prisežu da su vidjeli, doduše rijetko, upravo takve goleme ribe kod ušća Dabra u Sanu.

Sibi živi u kući koja je smještena na samoj obali Sane. Prednost takvog življenja vidljiva je iz priložene trofejne glavatice.

Ovdje kod sela Trnova bližio se kraj ribarskog područja Sanskoga Mosta i ulazilo se u dio koji je potpadao pod Prijedor. Sana je postajala dublja i mirnija, te naravno pogodnija za veće komade, ali blizina celuloznog kolektora nije nas mamila da lovimo u tom području. Čuvar Sibi Alihodžić, inače i sam odličan ribar poslao mi je jednom autobusom po tekliču veliku, 18 kg tešku ribu da mu je prepariram. Iako mi je to činilo velik napor zbog manjka slobodnog vremena i opsežna posla, ipak sam je preparirao i odnio u Sanski Most. Tada sam, 1985. godine posljednji puta prije rata u bivšoj zajedničkoj državi, koji je tamo bujao svom žestinom, pohodio Sanu, pa sam poslije saznao da je i taj preparat uništen. Srećom, moji poznanici Sibi iz Sanskoga Mosta i Hamdija s ušća Sanice u Vrhpolju, preživjeli su rat i radosno sam se s njima pozdravio prije desetak godina kad me radoznalost ponovno privukla tom kraju. U prosincu mjesecu 2007. godine opetovano sam krenuo u Sanski Most i okolicu prikupljajući, na neki način retroaktivno, materijal za ovu knjigu. Meni dragi hotel Sanus za koji su me vezale lijepe uspomene i dalje posluje nasuprot novom, po europskim normama, sagrađenom trgovačkom centru uz novu velebnu džamiju s četiri minareta. Osim toga promijenilo se gotovo nije ništa od mojega prvog pohoda prije 40 godina.

Prostorije Ribarskog društva u Sanskom Mostu odišu ležernom atmosferom kao u filmu Emira Kusturice Sjećaš li se Dolly Bell.

Povratak na vrh stranice
Hrvatski Deutsch English