Savez Hrvatskih športskih ribarskih društava - Antun Mateš: Zaneseni Ribar

Savez Hrvatskih športskih ribarskih društava 1935 - 2005.

Poslije osnutka prvoga Zagrebačkog ribarskog kluba 1893. godine koji je preimenovan u Zagrebačko ribarsko društvo, godinu dana poslije 1894. počeli su u tadašnjoj carevini i ostali ribari većih gradova osnivati svoja ribarska društva po uzoru na Zagrebačko, jer broj ribolovaca stalno je rastao pa je reda na vodama moralo biti. Osnovalo se društvo u Ogulinu, Brodu, Varaždinu, Sarajevu, Mostaru i svugdje gdje je postojala volja da se ribarstvo unaprijedi. Naravno, brojnost takvih društava poslije Prvoga svjetskog rata u novostvorenoj državi otvorilo je mogućnost da se sva društva ujedine u jedan savez kako bi sinkronizirano djelovali u gojenju riba i unaprjeđivanju ribarstva. Tako je u Zagrebu 22. kolovoza 1926. godine osnovan Savez športskih ribarskih organizacija Kraljevine SHS prvotno sastavljen od Slovenskoga ribarskog društva iz Ljubljane pa društva iz Celja, Maribora, Ribarskoga društva iz Sarajeva, Osijeka, Karlovca, Varaždina, Gospića, Čakovca, Broda na Kupi, Ogulina i, naravno, najutjecajnijega Zagrebačkoga ribarskog društva, kako je to i priličilo najnaprednijem gradu i njegovim građanima. Tako ugledan ribar kakav je bio dr. Weber odmah je izabran za prvoga predsjednika Saveza športskih ribarskih organizacija Kraljevine SHS, a prvi dopredsjednik postao je dr. August Munda iz Ljubljane. No zlu ne trebalo izabran je još jedan potpredsjednik, i to dr. Branko Žegarac, šef policije iz Sarajeva, da se jasno zna tko je prava vlast. Dr. Weber je tako postao dvostruki šef i Zagrebačkom ribarskom društvu i novoformiranom savezu pa je svoj ugled samo potvrdio dijelom govora koji radosno citiram i koji bi mogao biti univerzalna ribarska prisega: Dokazujmo našim osobnim i društvenim vladanjem, da smo mi, udičari športaši, koji u božjoj slobodnoj prirodi, na friškom zraku, veselog srca i pitomih misli, sa mlatom u ruci vršimo naš plemeniti, zdravi i veseli šport, ljudi boljeg kova, koji imadu smisla za više i ljepše stvari, nego što si filistarstvo i tjesnogrudnost širokih i nediscipliniranih masa zamišlja.

Weberove glavatice ulovljene 1925. na Dobri.

Naravno Zakon o ribarstvu tadašnje kraljevine različito se primjenjivao po banovinama, ovisno o načinu života u svakoj od njih, jer je već tada bila velika razlika u standardu recimo Dravske banovine ili današnje Slovenije od Vrbaske banovine koja je predstavljala ono što zovu Bosnom. Ipak ozakonjeno ribarstvo umnogome je pripomoglo razvoju mrijestilišta, uređenju obala riječnih korita i kako tako unaprjeđivalo je ribarstvo uopće, a posebno športski ribolov. Glavni problem prema arhivskim materijalima koje čine ribarski časopisi bio je, naravno, krivolov ali onaj pravi autohtoni balkanski način, čini mi se u ostaloj zapadnoj Europi nepoznat, dinamitašenje koje se redovito upotrebljavalo na domaćim vodama činio je najviše štete. Ah, taj Alfred Nobel, da je samo slutio kako se zloupotrebljavao njegov izum u tamanjenju ribe sigurno bi svojoj zakladi ostavio preporuku za ekološku Nobelovu nagradu o očuvanju voda i riba. Brojni članci i fotografije ubijenih veliku riba, a o manjima da i ne govorim, pokazuju da je ta pošast imala neslućene razmjere i da su ribe činile jednu vrstu koju su mlatili svim i svačim tako da je čudo kako su uopće opstale.

Dr. Walter Weber predsjednik Zagrebačkoga ribarskog društva i prvi predsjednik Saveza ribarskih društava kraljevine SHS, sa svojim dvjema glavaticama ulovljenima na rijeci Dobri. Kako i dolikuje uglađenom gospodinu i tajniku švicarskoga konzulata u Zagrebu, elegantno odijelo prikladna je odjeca za tako rijedak ulov.

Velika glavatica, po bosanski mladica, ubijena eksplozivom na mrijestu i zaplijenjena od tadašnje financijske policije prigodom pokušaja prodaje.

Ulovljeni dinamitaši
Žandarmerijski narednik Martinović na rijeci Lašvi zatekao je dinamitaše kako su upravo bacili dinamit u rijeku. Sa takvima treba naročito energično postupati pa je na poziv žandarmerijske patrole, da stanu i predaju svoj ribarski «pribor», ovi skočili u vodu i počeli bježati prema drugoj obali, preko jednog gaza. Žandari nijesu bili lijeni, već su i oni skočili u vodu i uhapsili ove divljake, koji su kod sreskog poglavara u Travniku primili zasluženu kaznu. Drugi članak nudi naslov Kazna za ubijanje dinamitom, u kojem se navodi kako su stanoviti Vlado Lađević i Đuro Šurlan kažnjeni s po 500 i 200 dinara svaki zbog ubijanja dinamitom na rijeci Uni kod Dobrljina. U svakom broju ribarskih glasila redovito se čitalo o raznim i brojnim nepodopštinama dinamitaša na svim rijekama od Save pa skroz do Drine. Ali nisu se dali niti mangupi pa se navodi da su prebili državnog čuvara Ristu Luburu. Događaj podsjeća na neko štivo iz pustolovnih priča Jacka Londona o prvim kopačima zlata na Alaski. Da podmiri konzumente, bio je gostioničar na Vrelu Bosne prisiljen da pribavi ribu na bilo kojoj strani, kada to nije mogao od zakupca mrjestilišta. Ovo su iskorištavali razni krijumčari i krivolovci pa su iz dalje okolice donosili ribu na prodaju na Vrelo Bosne. Čuvar ribolova Risto Lubura znao je za ove liferante i dočekao ih je u tri sata ujutro, kako sa kolima tegle ribu. Lubura ih je zaskočio i zatražio pregled tovara. U kolima su bili Marko Kegelj i Mirsad Laco iz Lepenice s kočijašem. Ovaj je pak potjerao konje umjesto da stanu a Lubura nato trgne službenu pušku i uperi ih u njih. No jedan od dvojice maši se revolvera i uperi ga u Luburu. Prema izjavi Lubure revolver je zatajio no oni su ipak bijesno napali Ristu, oteli mu pušku i počeli ga tući revolverom po glavi pa mu je na kraju i razbili. Kažu da je pitanje bi li Lubura izvukao živu glavu da nije bilo svjedoka.

Uza sva moguća sredstva krivolova, mrežarenja, otrovanja bolumotom, eksploziv je zauzimao prvo mjesto. Ovolike glavatice, koje u Bosni i Srbiji nazivaju mladicama, rijetko su izbjegnule pomor.

U takvim okolnostima da bi se bolje zaštitile vode i ribe osnovan je 27. siječnja 1935. godine, naravno opet u Zagrebu, Savez Društava Savske Banovine koji su sačinjavala hrvatska Ribarska društva. Očito je taj nesretni krivolov bio glavni razlog da se hrvatska društva još više zbiju i organiziraju kako bi zaštitila svoje vode i ribe. Rivalitet koji se može naslutiti iz zapisnika godišnjih skupština između starijih članova dr. Webera i mlađih, okupljenih oko dr. Dande, mogao je samo zamutiti odnose između društava, ali pobjedu su ipak odnijeli mlađi, kako to obično i biva. Bilježe se tako nakon dr. Dande i predsjednici dr. Antun Jakovac sin utemeljitelja ZRD-a Antuna Jakovca, čiji je sin Zlatko Jakovac uhvatio 1939. godine veliku, 16 kg tešku glavaticu ispod savskog mosta u Podsusedu.

Dinastija Jakovac, čiji je najmlađi član Zlatko ulovio 1939. godine veliku, 16 kg tešku savsku glavaticu u predgrađu Zagreba.

Prava svetinja - tradicionalni ribarski gablec. Svi putopisci kao Mršić, Peić, Klašterka, Thaller i stari ribari Daut, Hrastinski, Račić, dr. Kopsa, dr. Jakovac, ali i ja, redovito smo nosili na teren ovakve gablece. Lovačka salama ili jeger imala je kultni status i nikada poslije nisam u vremenima s bogatom ponudom hrane oćutio takvu slast kakvu je tada pružao nenadmašni jeftini jeger.

I tako s vremenom od osnutka i prvoga čelnika Waltera Webera redali su se uspješni predsjednici i tajnici saveza, koji su bili smješteni u Zagrebu u Palmotićevoj ulici broj 7. Kada sam trebao bilo kakav povijesni ribarski podatak ili informaciju, rado sam dolazio u posjet Savezu u toj njihovoj tijesnoj sobici nakrcanoj sanducima arhivskoga pisanog materijala i preparatima riba. Tu je bila godinama i redakcija časopisa Športski ribolov koji je, uz uspone i poneki pad vezan uz izgled lista, održao svijetlu tradiciju do danas kad ga uređuje u vrhunskom izdanju profesionalna redakcija koja posluje tržišno. U prvoj knjizi detaljno sam opisao rađanje Ribarskog lista koji je pokrenulo Zagrebačko ribarsko društvo i urednike Gjuru Kaitnera, Vlatka Bartulića i Zdravka Thallera, osobu neobično zaslužnu za razvoj ribarskog športa i posebno talentiranog za publiciranje ribarske literature. Osnivanjem Saveza Ribarski list postao je njegovo glasilo pa su ribari cijele Hrvatske tako baštinili svoj list. Veljko Klašterka bio je urednik toga lista više godine i poslije Thallera sigurno je, po važnosti i broju knjiga i članaka kojih je autor, njemu do ramena. Izdavao je posebno popularan priručnik Ribarski kalendar i napisao brojne odlične knjige s ribarskom tematikom. Autor je i scenarija izvrsnog crno - bijelog filma Priča o glavatici iz rijeke Kupe. No urednička sudbina ovako kvalitetnih kreativnih pojedinaca kakvi su bili Thaller i Klašterka izazivala je očito zavist i tjeskobu kod većine suradnika i kolega, što se lako može zaključiti listajući članke tadašnjih ribarskih glasila, i oba su smijenjena, s tim da su Thallera čak i sudski progonili. Ipak, njihovo je djelo ostalo a nesretnike koji su ih progonili nitko zapamtiti neće, kako to obično završi. Nakon Klašterke, savezni list Ribolov spretno je uređivao književnik Dragutin Horkić sve do početka rata, i to je bilo nažalost posljednje vrijeme kada je poštar nosio ovaj željno očekivani list na kućnu adresu hrvatskih ribara, jer je cijena lista bila obuhvaćena plaćanjem godišnje ribarske članarine. Uz Dragutina Horkića, još su Pažur, Glavač, Majorinc, Canjuga, Ševčik i osječki sudac Vladimir Zobundžija bili članovi redakcije koja je obilježila to posljednje romantično doba a ribarskog novinarstva. Posljednji broj Ribolova izišao je 1992. godine a je rat u Hrvatskoj poremetio cjelokupni život a mnogo je ribara na frontu branilo domovinu.

Kolekcija mušica Rikarda Hafnera iz Osijeka plijenila mi je pozornost u prvim danima pastrvskog ribolova. Ovu odličnu kolekciju Hafner je načinio daleke 1958. godine.

Povratak na vrh stranice
Hrvatski Deutsch English