Rijeka Dobra - Antun Mateš: Zaneseni Ribar

Rijeka Dobra - lipljanski dio

Velik, 51 cm dug lipljan upravo se nadmudruje sa mnom. U jednoj ruci držao sam muharicu, a drugom sam snimao ovu borbu. Lipljan, sigurno u panici, nije bio svjestan da će nakon borbe biti vraćen u Dobru.

Kako li su samo Hrvati znali raspoznati plemenitu vodu kada su je nazvali Dobra. Ta zanosna rijeka izvire ispod Skrada iz omanjeg izvora kojemu sa suprotne zapadne strane konkurira skradski potok Curak rušeći se atraktivnim slapom u bezdan znamenitoga Zelenog vira. Izvjesno je da su oba izvora zapravo skup spojenih posuda koje se na izvorima rastaju, ali se 100 km, koliko je otprilike dugačka Dobra, niže kod Mahičnog a poviše Karlovca, opet sastaju. Kod sela Gornje Dobre uza staru Lujzijansku cestu smjera Karlovac Rijeka, spaja se, još uvijek gorski potok Dobra s drugim istoimenim potočićem Bukovska Dobra pa sada već manja rječica u kojoj žive potočne pastrve veselo teče do Vrbovskog. Nešto južnije, ispod toga lijepoga goranskog mjesta usporedno sa željezničkom prugom u Dobru se ulijeva s desne strane vrlo atraktivni potok Kamačnik, omiljelo odredište ljubitelja prirode. Upravo ispod sastava tih voda, kod slapa na Dobri, prije pedesetak godina dr. Pažur i ing. Kolić nasadili su lipljane prenijevši nekoliko desetaka matica iz Kupe. Kada je prošla višegodišnja zabrana ribolova Dobra je bila prepuna velikih lipljana. Domaći ribari koji su uglavnom dotada lovili manje pastrve na vodenu kuglu, nisu imali izgleda za ulov rafiniranog lipljana pa smo Pažur i ja godinama lovili gotovo sami na tom lipljanskom Eldoradu.

Lovro se upravo nadmudruje s lijepim primjerkom lipljana

Bez nekog predatora lipljani su se u Dobri solidno namnožili, štoviše, u lovnom prosjeku bile su to ribe duge prosječno 40-45 cm. Svaka i najmanja udubina ili manji vir vrvio je krupnim, prelijepim komadima. Okolina rječice još je svojim obraslim obalama pogodovala sigurnosti riba, jer domaći ribari nisu uspješno mogli loviti muharicom, nego su pokoji primjerak pokušavali upecati na vodenu kuglu i to poglavito predvečer, kada je mnoštvo pastrvica i tih lipljana primalo suhe mušice na površini. Cijeli lipljanski revir ispod ušća Kamačnika prostire se sve do Ogulina, no najatraktivniji dio bilo je onih nekoliko kilometara do mosta kod izvora Cetina u zaseoku Luke gdje je riječki vlak često susretao medvjeda u tunelu poviše mosta. Naravno, pritom je uglavnom stradao medvjed. Pješačkim korakom od mosta uzvodno, kraj livade gdje je u to vrijeme jedini stanovnik tog kraja Trbović napasao svojih nekoliko krava odlično se lovilo dok se nije došlo do jedne brane ovećega bivšeg mlina i minielektrane koja je napajala strujom jedini kućerak nekog Mirka Frkovića. Upravo iznad brane Dobra je bila duboka i u njoj su boravili veliki više od 50 cm dugi lipljani. Baš ta prašumska priroda, gdje su se po obroncima brda stara bukova stabla, sva obrasla mahovinom, rušila od starosti ili udara groma lov muharicom bio je praktično nemoguć. Ovuda sam obvezno morao prolaziti do gornjih pozicija gdje se lijepo moglo loviti muharicom, pa sam u prolazu uvijek uzbuđeno promatrao velike lipljane kako uz korijenje lagano i gore - dolje plivaju uzimajući lutke tulara s dna. Nemoćan zbog silna granja koje je sprječavalo bilo kakvo bacanje mušice, provukoh se jedva kroz granje da se malo odmorim i promotrim velike lipljane. Onako za probu nekako sam progurao štap kroz granje i jednostavno pustio nimfu da potone na dno. Tek kako sam je počeo dizati od dna, munjevito se sjurio oveći lipljan i snažno je ponio mušicu. Dobro sam ga zakvačio ali sam morao zagaziti vodu do pojasa, dakle iznad čizama, jer druge mogućnosti nisam imao ako sam ga mislio prihvatiti. Zbog ljetne vrućine bio je to ugodan rashlađujući osjećaj. Naravno, bez podizača dugo sam se borio s lipljanom i kada sam se pokušao dohvatiti jedne grane da drugom rukom uhvatim ribu, s grozom sam primijetio poskoka kod grane upravo desetak centimetara do moje šake.

Velik 51 cm dug lipljan kojega sam vratio u vodu.

Sasvim druga je priča susret s najotrovnijom europskom zmijom poskokom (Vipera ammodytes). Da bih izbjegao sudbinu četvero poginulih od zmijskog otrova, koji su nastradali u zadnje dvije godine, bio sam prinuđen postupiti suprotno od mojih načela zaštite prirode.

Što sada, pomislim? Poskok me uporno gledao i spreman za obrambeni ugriz palucao jezikom. Nisam imao izbora pa sam ga presjekao mačetom jednom rukom dok sam još drugom držao lipljana na udici. Kako sam uzbuđen iznenadnim uspjehom pri izlasku iz vode snažno kresnuo glavom u granu oveće bukve, nešto kao i Arhimedu sinula mi je ideja, pa skoro kliknem Eureka i ovdje sam u tom gustišu promovirao nov način lova koji sam nazvao praćkanje. Tehnika se sastojala u primjeni kratka fleksibilnog pruta, male rolice i vrlo tankog najlona, 0,15, kojim sam ispucavao otežanu nimfu vrlo precizno i daleko. Velika prednost tog načina lova bila je ne samo u tome što sam mogao baciti udicu bilo gdje kroz grmlje, nego i u tome što u takvom lovu pastrvu ili lipljana nije plašio odraz i pad debele muharoške žnore. To je bio toliko djelotvoran način da sam ga godinama tajio drugim ribarima kako ne bi tim načinom polovili svu ribu.

Povratak na vrh stranice
Hrvatski Deutsch English