Rijeka Kupa - Antun Mateš: Zaneseni Ribar

Rijeka Kupa

Jedna od mojih najdražih snimaka modrog izvora rijeke Kupe, snimljen 1982. godine robusnom Prakticom.

Već na samome izvoru Kupa pokazuje da je nešto posebno u odnosu na ostale rijeke. Ispod kojih tristo metara visoke okomite litice i iz isto toliko dubokog bezdana probija se voda prigušene smaragdne boje. U izvorskim dijelovima rijeka glavni je stanovnik plemenita potočna pastrva, dok se lipljan javlja niže, gdje obično počinje i glavatičarski revir. Sam izvor Kupe dom je upravo lipljanima koji ovdje osporavaju povijesno pravo pastrvama na izvore. Zagrebački speleolozi vršili su više pohoda na taj izvor te su posebno opremljeni ronioci uspjeli prodrijeti u dubinu do 150 metara okomito i nije se nazirao kraj bezdanu. Kupeškom izvoru prilazi se od sela Razloga i jačom strminom dolazi do cilja uz korito usahnula potoka, zapravo povremene bujice Krsičevice, koji ovdje u Gorskome kotaru zovu sušice a u Lici suvaje. Drugi je prilaz za hodanje dulji ali ugodniji, i prolazi označenom stazom od utoka Čabranke u Kupu, kod slovenske Osilnice. Uzvodno prema izvoru iza svakog zavoja javljaju se mjesta jedna bolja od drugih, gdje su se smjestili veliki lipljani i poneka velika potočna pastrva. U svojoj divnoj knjizi Gorski kotar, Dragutin Hirc 1898. godine opisuje vrlo senzibilno taj kraj i sam kupeški izvor: Put vodi kraj jedne postarije kučice obronkom brijega i evo te na zelenom izvoru rijeke Kupe. Riedkoga li prizora! Iznad Kupe uzdigao se na 300 metara Kupeški vrh. Kud pogledaš brieg do briega, nigdje izgleda na seoce ili priselak, nigdje žive duše, nigdje ljudskog glasa. Uho razabire samo šum te milotni romor vode. Ah, kako je u toj samoći lijepo i ugodno. Nije to stan ljudske zlobe, podlosti, mržnje, nesloge, nenavisti, već stan mirnih duhova, stan, gdje po priči vile planinkinje kolo vode. Čovjek bi ostavio sviet, da mu je moguće, tu se nastanio, blaženo živio i mirno upokojio. Voda u kupeškom jezeru je tamno zelena, slabovidna i posve mirna. Samo kad koji lipen frulji ili praćne, da mušicu ili podvodnoga konjica uhvati, tad tamno zeleno površje nježno zatitra. Voda je još i ledena, za pastrve "preljuta", stoga se one dalje u Kupi nastaniše. Stojiš li u vodi, kao da si u živoj žeravici, a kada izadješ, od boli se svijaš, s mjesta na mjesto skačeš, da bol ublažiš. Polazeći uzvodno u prvom zaseoku zvanom Kupari pogled se zaustavi u ovećem i dubokom viru nalik jezercu tik do kuća čiji su krovovi obloženi metalnim limom zbog dugotrajnih zima i golemih količina snijega. Same kuće, bilo da su drvene ili zidane, obložene su nacijepanim drvom kako bi žitelji mogli lakše prezimiti uz neprekidno loženje vatre. Cijelo izvorsko područje Kupe bogato je izvorima i malim potocima, jedan od kakvih upravo uz kuće ulazi u to jezerce. U njem pri dnu borave veliki lipljani pa u sumrak uzimaju mušice onako lipljanski malim usisom pri površini. Što veći kolobar na površini, to manji lipljan i obratno. Ovdje sam imao prigode loviti lipljane pred zadivljenim prijateljima koje sam odmah po dolasku uputio da nalože vatricu za roštilj dok su ribe još bile u vodi. Oh, kako sam se samo gizdao pitajući nevjerne i rezervirane prijatelje koje veličine ribu žele. Uvjet koji sam postavio bio je da mogu blagovati lipljana koliko žele, ali da kući ribu ne nosimo. U tom viru na otežanu mušicu fazanku svaki lipljan kojeg sam u dubini naslutio elegantno je primio moju mušicu a ja onako gizdav priređivao sam igrokaz puštajući one najveće natrag u vodu jer su kao veći od roštilja.

Borbeni lipljan s Kupeškog izvora.

Veličanstvene knjige Gorski Kotar te Lika i Plitvička jezera Dragutina Hirca u prigodnom ambijentu planinara putopisca s planinarskim štapom, ruksakom, kompasom i lampašem koji sam kreirao u znak poštovanja prema tom prirodoslovnom zanesenjaku.

Upravo je takav omjer lipljana i pastrva na golemom listu lapuha, pri izvoru Kupe.

Na Kupu su zagrebački ribari rado odlazili jer je brojno stanje glavatica bilo solidno pa se svaki put dogodio barem nalet glavatice, a one malene znale su obigravati za cofom sve do ispod nogu. Kupa je od ušća Čabranke pogranična voda sa Slovenijom pa su ribari godinama uzorno surađivali na poribljavanju i brizi za glavatice i lipljane. Ispod Broda s desne strane ulazi omanja rječica Kupica uz čije bi se obale također imalo ispričati odlične ribarske zgode, ali poseban su fenomen potoci Curak i Jasle koji se spajaju tik ispod manje hidrocentrale zvane Munjara-Zeleni vir iz 1921 godine i dobivaju ime Iševnica koja bogata pastrvom i lipljanima utječe u Kupicu. Priroda često kreira mjesta koja su stvorena za uprizorenja kakvih fantastičnih legendi oko kojih su ispričane maštovite bajke o zmajevima i vilenjacima. Upravo takav prirodni mistični amfiteatar priroda je oblikovala na mjestu gdje se potok Curak ruši 80 metara niz golemu stijenu u kojoj je, naravno, mračna velika pećina.

Zelena djetelina, ljubičasto gorsko cvijeća, dobar izbor mušica, lipljan od 45 cm pričinjavali su mi mnogo sretnih trenutaka uz obala Kupe.

"Oh, velika božanstvena prirodo! Zahvaljujem na nedostižnim prizorima kojima mene, običnog smrtnika, daruješ." Teško bi se našlo prikladnije zahvale za prizore kad se priđe vodopadu potoka Curak.

Posebno obilježenom i dobro uređenom stazom putnik se penje uz klisure prelazeći opasne prijevoje kroz gustu mračnu šumu pogleda uperenog uvis u goleme klisure gdje su nekad letjeli orlovi pazeći pritom da se ne oklizne na mahovinom obraslom kamenju i ne sunovrati se u bezdan. Trud se svakako isplati jer šum obrušenog slapa i sitne kapljice čiste vode dovode putnika u stanje blaženog štovanja veličanstvene prirode. Iz špiljskoga Zelenog vira provire bistra voda izravno u cijev elektrane pa je zastrašujući kanjon potoka, o kojemu s rešpektom piše Hirc, uglavnom suh osim kod provale velikih voda. Vode potoka Curka kojih stotinu metara niže primaju mali potok Jasle koji katkad nabuja i gigantskom snagom proširuje impresivan usjek među granitnim stijenama koji dobi zasluženi naziv Vražji prolaz. Poslije sastava tih voda, sada nastaje već jači potok Iševnica u čijim se vodama, još prije utoka u Kupicu, po predaji znalo naći velikih lipljana. U Kupici žive lipljani i poneka glavatica, a još malo niže kod Čednja počinje glavni glavatičarski dio rijeke Kupe. U tom kanjonu smjenjuju se duboki virovi u kojima su živjele brojne velike glavatice. Taj, desetak kilometara prometno izolirani kanjon, jer se do njega s hrvatske desne strane dolazi samo pješice, pruža iznimna uzbuđenja ribarima i tu se ulovilo mnogo velikih primjeraka. Ipak selo Blaževci ispod kanjona dijela Kupe bilo je moje omiljelo mjesto kamo sam rado odlazio s početkom jeseni na glavatice i lipljane. Tu se smjestila pilana obitelji Vilhar pa smo ispod Vilharova slapa među sedrastim usjecima često odlično lovili. Predio zvan Ploče koji je, naravno, prozvan po kamenom ravnom dnu isticao se po jednom suženju gdje se Kupa usko probijala između dviju stijena pa je u osobito snažnom i dubokom mlazu bilo teško prevariti oveće lipljane koji su onako, kao podmornice bočnim perajama održavali ravnotežu gledajući pritom svojim velikim očima da im kakav slasni mrav ne promakne. Tu sam vodio nezaboravnu bitku s jednim snažnim lipljanom koji mi je na vodenu kuglu primio omanjega crvenog mravca pa smo vojevali dugo i obostrano s tim da sam ga ipak pobijedio i po svojem običaju dobrog borca milostivo oslobodio i pustio.

Krupni lipljan prije vraćanja u rijeku.

Povratak na vrh stranice
Hrvatski Deutsch English