Unske glavatice - Antun Mateš: Zaneseni Ribar

Unske glavatice

Pešo Grgić s golemom unskom glavaticom.

Unu možemo podijeliti na tri dijela i to gornji koji seže od izvora do Ripača, srednji do utoka Sane u Bosanskom Novom i treći od Novog do Jasenovca. Vode rijeke Une prolaze kroz nekoliko depresija koje su sigurno u početku predstavljala jezera koje je voda s vremenom probijala i stvorila rijeku Unu. Prva dolina nalazi se pri izvoru kod sela Donje Suvaje i u nju se spušta strmom i zavojitom cestom niz obronke planine Čemernice iz smjera jugozapada. U toj dolini nekoliko potoka Dabašnica, Lalinovac, Srebrnica i Sredica prilaze matici iz unskog vrela i od njihovih voda nastaje zapravo rijeka Una. Tu prestaje Suvajska kotlina i počinje kanjon gdje se ulijeva rječica Krka. Sljedeća je depresija Rmanjska kod utoka Unca u Martin Brodu gdje se ispriječio i prvi veći vodopad, a dalje slijede Vakufska, Bihaćka i Krupska kotlina. Kod Rudica ili Adrapovca prestaju doline kamenitoga vapnenačkoga tipa i Una postaje nizinska voda u Panonskoj nizini koja je ostala kao suho dno jezera Tetis. Ispod Bihaća, odmah kod slapova u Kostelima i brane lokalne hidroelektrane, počinju ribolovni tereni koji kao da se natječu u ljepoti i zamamnosti za glavatičarsko ribarenje. Odmah moram kazati da sam vlastitim iskustvom glavatičarski dio rijeke Une podijelio na tri dijela. Prvi, najzanimljiviji dio čini područje ispod dvorca Ostrošca, gdje počinje atraktivni kanjon Une koji prestaje oko Bosanske Krupe i Otoke, odakle se Una nastavlja natjecati sama sa sobom u ljepoti bukova, brzaca, dubokih virova, starih mlinica do pred utok Sane u Bosanskom Novom. Drugi dio proteže se od Otoke do sela Bačina ispod Kostajnice. U prva dva dijela glavatice stalno borave i love se, a u trećem su dijelu prolazne ribe kamo se spuštaju samo zimi. Onaj prvi dio, kanjon Une, drže jednim od najatraktivnijih dijelova Une posve zasluženo. Buk do buka, slap do slapa, sedre, brzaci, usjeci i kamenje koje se survalo s visokih litica pružaju siguran zaklon krupnim ribama. Živio je tu kod željezničke postaje blizu Grmuše neki ribar po imenu Islam koji je na debeli kolac, tamo davnih pedesetih godina, upravo vukao, kao kakav burlak s Volge brodove, velike, 15-20 kg teške glavatice na montirane lipljane koje je čuvao u formalinu. Pokazivao je tu vještinu starim zagrebačkim ribarima među kojima je Friedrich Karafiat odmah demonstrirao začuđenom Islamu prednost tamo nepoznatog cofa pa je u prvom zabacivanju zapeo golemu, 20 kg tešku glavaticu.

Tusta ugojena glavatica ulovljena za novogodišnje praznike 1984. godine u selu Tanac.

Nedvojbeno je da su kontinuirani višestoljetni ratni okršaji između triju grupacija bili dijelom i vjerski. Kad su Turci pokorili Bosnu, dio kršćana katolika koje su zvali madžarima prešao je na islam kao i dio pravoslavnih Vlaha. Hrvate su zvali madžari ili Ugri po katoličanstvu Ugarske kao što su ih u istočnoj Hercegovini zvali Latinima po Veneciji. Pisali su bosančicom, a govorili ikavski, pa i danas neka mjesta kao Bile Stine podsjećaju na to doba. U Krupi su hrvatski plemići Badanjkovići prešli na islam i postali gorljivi neprijatelji katolika upravo kao što je i srpski poturica Omer-paša Latasbio opasan i posebno okrutan prema svojoj pravoslavnoj braći. Tako je 1627. godine krupski dizdar Safir-aga Badanjković, glavni junak muhamedanaca toga kraja, izazvao pismom na dvoboj kaurina Vuka Mrnjavčića, kapetana iz Sredičkog na Kupi. Ratkaj u svojemu djelu Memoriae regum et banorum bilježi da su pismo napisali bosančicom i čistom hrvatskom ikavicom, a dvoboj opisuje ovako: Ročište za mejdan bude ustanovljeno u Sredičkom kod Krupe, (vjerojatno Kupe op. a.) gdje je Vuk Mrnjavčić izašao na mejdan mlađahnome Safir-agi Badanjkoviću, koji je bio radi hrabrosti vrlo cienjen i kod Turaka i kršćana. Na mejdanu dogodi se užasan prizor, da je Vuk Mrnjavčić najprije vitežkog Turčina mačem po hrbtu teško ranio, a kad se ovaj bio od ljute boli tielom svinuo prema konjskoj glavi, odrubi Mrnjavčić jednim mahom glave i Safir-agi i njegovu konju. S toga događaja bila je Turke tolika groza uhvatila, da nisu nikada više junačine Mrnjavčića na dvoboj pozivali. Turci su imali također svojega velikog junaka o kojem su ispjevali junačke pjesme, a bio je to buljuk-baša Mujo Hrnjica iz Velike Kladuše kojemu je glave došao iz junačke zasjede njegov pobratim Meho Katarica, po onoj narodnoj: tko će komu, nego svoj svomu. Vlasi ili Srbi nikako se nisu odmicali od veličanja svojega Kraljevića Marka koji je uostalom bio turski vazal. Niže krupskoga područja, od ušća Krušnice do ušća potoka Vojskove u Rudicama, i malo nižeg spajanja Une sa Sanom prestajao je zapravo elitni glavatičarski revir i počinjalo privremeno glavatičarsko područje. Već sam navodio da je taj dio bio zapravo isključen iz ozbiljnijeg ribarenja, osim na postavu ili, kako u Bosni zovu, podapinjanje, zbog teške i odvratne crne žitke celulozne vode u kojoj su još plutale velike količine plastične ambalaže. No u ovo doba nakon teškog i krvavog rata u kojem je stradala Tvornica celuloze u Prijedoru, Una, opet bistra, nastavlja svojim malo širim tokom teći i dalje dubokim usjecima ovim drugim revirom u koji su ulazili tereni oko sela Divuše, Zamlače, Unčana, Kozibroda, Kuljana, grada Kostajnice te pounjskih sela Rosulje i Bačina. Treći dio obuhvaćao je područja od ušća rječice Mlječanice, mjesta Dubice i jednoredno poslagane uz nasip kuće sela Tanac i Uštice na samom utoku Une u rijeku Savu kod Jasenovca. Unske glavatice imaju različitu formu i izgled, zavisno od revira gdje su ulovljene. Na gornjim dijelovima Une imaju prosječan vretenast izgled kao i ljepotanke s Dobre ili Kupe. One ulovljene krajem kalendarske godine u donjim dijelovima zdepaste su, debelih punih trbuha i imaju posebno zaobljenu formu. Tamo se prosječno ulovi najviše velikih komada od 10 kg naviše, dok se u gornjim dijelovima brojnošću ističu manji primjerci.

Naslovnica ribarskog lista Ribolov zbog koje su dignuli uzbunu brojni zavidni kolege.

Osim tog, ne baš osobito ugodnog po hodanje ribarenja, lokalno stanovništvo uz desnu obalu Une iskazivalo je dobrodušnost i simpatiju. Rado su sklapali prijateljstva s nama Zagrepčanima, a pokoju krađu pribora pripisivalo se ostatcima otomanskog doba koje je njegovalo otimanje i krađu kao viši stupanj društvenog ugleda: što veći lopov i prevarant, to uglednija osoba. Tako su u narodnim predajama i pjesmama iskovane legende o otimačima hajducima i prevarantima bilo koje vjere: ... narod naš se ponosi sa hajducima kao sa svojim junacima. Oni nose na glavi svilene kićenke, na prsima srebrne toke a od oružja: hajdučku sablju dugu i dvije kratke puške-pištoljke. Tim oružjem doduše čine zlo i narodu svome, udare na kuću, ali hajduke prema turskim zulumima narod ljubi i žali.
Općenito se drži da su Turci činili ponajviše zla što se može prihvatiti s obzirom na to da su bili osvajači. Ali ni kršćani nisu zaostajali u kreiranju nepodopština. Sa zanimanjem sam pročitao izvornik pisma pisan arhaičnom hrvatskom ikavicom iz 17. stoljeća upravo 1695. godine u kojem se Mustaj-beg Badnjević sandžaka bihaćkog žali pukovniku Ivanu Andriji Makaru, zapovjedniku Novog, na postupke madžara (Hrvata) koji sačekuju Turke pa ih pljačkaju, prodaju u roblje ili vezane sijeku mačevima i sjekirama:... zaradi krupskih nevolnih sužana, koje dočekuju novski madžari te jim uzimaju kone i robu otimaju; ima trideset kona, što su uzeli ni krivi ni dužni. A Elkasa iz Stine, neznamo ali ga mislite posići ali prodati, ne znamo na koju sramotu…A četvrito ste bezakone učinili od Emre harambaše, niste ga posikli na mejdanu, veće svezana na konaku, što nije junački činjeno... Ta tradicija prijevare postojano se i dalje brižno njegovala pa je u Jugoslaviji pronađen neki Plenčin dokument, kako su ga nazivale domaće novine, kojim su tada teretili bivšega glavnog tajnika UN-a i tadašnjega predsjednika Austrije Kurta Waldheima za nedokazane grijehe služenja u Wermachtu. Nakon ekspertize i otkrića da je Plenčin dokument obična krivotvorina, autoru krivotvorenja i akademiku SANU te novinaru nekoga beogradskog lista koji je taj lažni dokument čak i prodao njemačkom časopisu Stern za pristojnu svotu, porastao je društveni ugled. A i veliki vođa Tito izrekao je čuvenu pravosudnu smjernicu: Drugovi, ne trebamo se držati zakona kao pijan plota. Skromno priznajem da nisam imao osobitih simpatija za takvu obratnu vrijednosnu tradiciju, posebno kad su me neki lokalni prijatelji s desne obale Une lišili vlasništva nad mojom neupotrijebljenom muharicom HMG Fenwick koju sam kupio u Münchenu u glasovitoj trgovini ribarskog pribora Stork za visoki iznos od cijele moje jednomjesečne plaće. Te 1975. godine bio je to prvi tamnocrveni Fenwick u Zagrebu. Onako preponosan odmah sam u vrijeme zime, kad se muharica nije upotrebljavala, odjurio na obale Une gdje sam se ponosno kočoperio tom krasotom. Očito sam bio vrlo uspješan u hvaljenju svojeg pribora jer su lopovi uočili skupocjeni štap pa sigurno pomislili: Gle budale, još se i hvali. Moj je miljenik nestao iz auta dok sam sretan i ponosan večerao u nekoj krčmi preko puta Javornika, bosansku pljeskavicu u somunu s ostatcima starog luka. Krađu sam otkrio tek kasno u Zagrebu kad sam htio iznijeti pribor u stan pa me nakon višestrukog traženja i prekopavanja po autu spoznaja da sam pokraden tako teško pogodila da me trenutačno u tridesetoj godini života orosio prvi sijedi pramen.

Ljetni glavatičarski ribolov u kanjonu Une.

Tereni ispod Dvora kod sela Unčana posebno su bili na glasu u onim trenutcima kad je tvornica celuloze bila u remontu, pa je Una kako-tako bila pogodna za lov. Tu se vadio šljunak iz rijeke golemim bagerom koji je do polovice rijeke nasuo šljunak i utro privremeni put da bi kamioni mogli odvoziti taj materijal. Naravno, kad je bager mijenjao poziciju, ostao je onaj nasuti put koji je rijeka znala srušiti, ali ostale su prijeko potrebne duboke rupe gdje se skrivala glavatica. Kod malo većeg vodostaja zajedno s Rudijem kretali smo čamcem ispod mosta u Žirovcu i lagano pretraživali teren bilo cofom bilo montiranim mrtvim klenom. Taj su način u Bosni nazivali lov na patent pa su pričali kako su im velike glavatice snažnim stiskom čeljusti znale trokuke pretvoriti u dvokuke i, jasno, uteći. Tu oko separacije šljunka uspio sam uhvatiti lijepu glavaticu metarske dužine i teške 10 kg. Naravno, nismo prekidali lov nego je Rudi uputio čamac prema bosanskoj strani i tu sam opet uhvatio glavaticu tešku 7 kg. Taj moj dvostruki ulov bio je zanimljiv iz nekoliko razloga. Prvo što se riba ulovljena s hrvatske strane zvala glavatica i lovila se od 1. X. do 15. II., a ista riba ulovljena s bosanske strane zvala se mladica i početak sezone bilježio se 15. VI. Želim tim primjerom kazati kako su načini ribolova, datumi lovostaja i imena riba bili potpuno različiti pa se istog dana moglo negdje loviti normalno, dok bi prelazak na drugu obalu tada republičke pogranične rijeke značio krivolov. Onako veseli, malo promrzli Rudi i ja, došli smo čamcem na vez i počeli snimati atraktivne ribe. Naravno ja sam se budalasto kočoperio svojim ulovima, jer ne love se baš stalno takvi komadi pa sam jednu posebno atraktivnu snimku ponudio Dragutinu Horkiću da je objavi na naslovnici ribarskoga lista. Da sam bio malo mudriji, trebao sam napisati da je to zajednički ulov ali tada nisam bio iskusan. Kako i dolikuje senzibilnoj umjetničkoj duši kakva je onda bila moja, vjerovao sam da se svi vesele zajedno sa mnom mojim ulovima kako sam se i ja veselio tomu kad je moj prijatelj Jeren uhvatio prvu glavaticu tešku 11 kg, ali tomu nije bilo tako. Smetnuo sam s uma i poučnu priču kako je dragi Bog inkognito putovao zemljom i stigao u Hrvatsku. Onako umoran i žedan, stao je kod neke kuće i zamolio seljaka čašu vode. Seljak mu je pružio mlijeka i ponudio ga sirom, što se Boga jako dojmilo pa se predstavio i kazao seljaku da će mu se ispuniti sve što poželi. Seljak se zamislio i poželio da susjedu crkne krava. Lavina filipika koje su pokrenuli zavidni ribiči stjerala me u mišju rupu jer ostali kolege ribari na rubu bjesnila nisu obraćali pozornost na činjenicu da sam zapravo svaku ribu ulovio u drugom režimu gdje vladaju različita pravila. Tek sam više godina poslije, skupljajuću materijal za ovu knjigu shvatio da sam zapravo bio tada prava Majka Tereza prema ribarima koji su me najviše napadali i pisali pisma protiv mene a uz svoje se mnogostruko brojnije dnevne ulove radosno fotografirali upravo kao i ja.

Jan Jankovićsa svojim trofejnim glavaticama ulovljenima poviše Bosanskog Novog.

Povratak na vrh stranice
Hrvatski Deutsch English